Bepo čistač ulica

Ležim na palubi prekojadranskog broda istovarena u hrpi klošara, među stotinama razbacanih ruksaka, čupavih glava i dubokih očiju. Čudan osjećaj solidarnosti  i ljubavi sa nepoznatim ljudima. Ploveći Vudstok.  Sa ulja na platnu utekli  su nebo i more. Velika vatrena kugla tone u plavu vodu i nema nikoga da je spasi. Obavijeni neovdašnjim paletama boja,  ljudi napuštaju  nemire. 

Mrak je potom plemenit i pamučast, topao i bezbjedan,  a taman u mjeru toliko da ga se može mračnog gledati. Da nisi toliko dio njega kad ti se čini da si slijep. Cijele noći gledali smo u taj mrak i slušali more. Cijele noći zapljuskuju talasi ovaj moj brod! I cijele noći ovaj moj brod reže talase, razdvaja more na dvije pole. Samo klošari mogu misliti da rade nešto bitno ne radeći ništa i misliti da se dešava nešto ne dešavajući se pri tom ništa. A velike se stvari dešavaju. I vjetar je bio tu cijele noći. Umiljat, nekakav. Pogled mi je bio velik i svašta je u njega stalo, ali su mi se oči čudno suzile. Poslije ću saznati da ne mogu da ih otvorim, jer su otekle od umiljatog vjetra. Volim riječ paluba. Osjećam se nekako slobodno. Iako, vidiš čuda. Na palubi nema baš slobode. Slobode kretanja. Tu si gdje si. Oko tebe je jedan sasvim drugi život u kojem za  čovjeka nema života. Sloboda je definitli pitanje stanja duše. I onda je iz mora izronila ista ona velika vatrena kugla. Ili smo mi potonuli. Ne sjećam se tačno. 

Znate li zašto sam vas zaustavio - kaže on meni listajući po knjižici sa pripadajućim dokumentima. Nemam pojma, odgovorim ljubazno sjedeći u autu veeezana, sa upaljenim svjetlima, koje usljed gužve nije moglo ići više od 30 na sat. Veli - uzeli ste prvenstvo prolaza.
'Vol'ke mi oči k'o E.T. vanzemaljac!
Ma kome, kad i gdje?! Kaže, kamionu. Ahahaha, odvalim se smijat'. Pa uz najbolju volju da ne vidim kamion, morala bih ga vidjeti.
Već sam prolazila raskrsnicu, nisam ga mogla vidjeti kad nije bio tu niti zagledati u drugu ulicu da vidim ide li slučajno kakav kamion, pa da ga sačekam da dođe, sjednem zapalim cigaru dok on prođe.
Kaže on, nije problem. Vozač kamiona biće svjedok na sudu...
Kakav vozač, kakvom sudu nabijem ti tu šapku na tu četvrtastu glavurdu!
Kažem, nisam uzela prvenstvo prolaza, ali nije problem, vaša je svakako zadnja. (Ma koliko bezobrazna i glupa bila) Napišite mi kaznu pa ću platiti i da završimo ovu farsu. Nadmeno sad on: Kazna će biti 100 maraka i oduzimanje vozačke na tri mjeseca.
Sad ja: Za oduzimanje prvenstva prolaza?! Imate li slučajno kod sebe flašu medovače da potegnem jedno pola litra, pa da onda znam što mi uzimate vozačku na tri mjeseca? A ja na žalost nemam mitraljez u autu, nisam ćelava, nemam tamna stakla i ne vozim bijesno auto 100 na sat po centru grada!
Vraća mi vozačku, a meni iz očiju sjevnu mač kralja Artura, iz grla Oskarov glas!(Limeni bubanj)
Sram da vas bude! Majmunoliki ćelavci ubijaju ljude po ulicama grada vozeći sto na sat, ne odgovaraju za krivična djela ubistva, a vi ste na meni našli trenirati zakon i to lažući. Ne smijete im ništa, krijete se ko zadnje kukavice po sporednim ulicama i zaustavljate žene lažno ih optužujući. Kukavice najgore vrste fuj! Hvala i do viđenja. Ne izmišljam, rekla sam to i sad samo mogu da čekam kakva će kazna biti. Neću da trepćem okicama pred mlohavim i impotentnim. Idem u zatvor. Kamiondžija mi je svjedok.  
Vozeći malo dalje, skrenula sam u ulicu pored Pravnog fakulteta da bih izašla na Obalu, i tu od parkiranog džipa i još dva automobila ispred Praaaavnog fakulteta(da Pravnog, to je onaj isti sa popularim sexy mobbingom mlohavih i impotentnih), na trotoaru, ne vidi se pola glavne ulice. Da bih izašla na ulicu moram vidjeti ima li auta, jel te?! Iza mene seljačina trubi, otvorio prozor i maše, prijeti. Drugi, pješak, fini kao čiko solidariše se samnom, pa kaže onom debilu, žena je vidiš, šta galamiš, de ja ću ti reći ima li 'ta odozgo. Jaoooo jaoooo 'bem ti sto apsurdistana šta je ovo ovdje sve skupa, od portira do vrha vlasti!!!
Podsjećam, sve smo bliži ovome http://bepo.blogger.ba/arhiva/2009/04/23/2146648  

Nosim jednu tešku tajnu i konačno je želim podijeliti. Kad god ga čujem ja začepim uši i pjevam Srušio sam stan dok ne prođe. Živim u strahu od priznanja. On meni nešta radi. Ja volim njegov prigušeni, molećivi, glas koji je nepokolebljivo stamen u svom pokajanju. Ok, okončaću ovu patnju. Ja volim da čujem glas Borisa Režaka! :)

Žene rađaju vojnike, beru pamuk i brigu i pokazuju sise, mladost ima staračke pjege i impotentan pogled, starost ne može nazad, a kraj nema požarni izlaz, muškarci vode finansije, takmiče se u dužini penisa i u ratovima kotrljaju dječije glave.  Uzjahaću na Pegaza i odoh  kod Hiperborejaca s druge strane vjetra.  

Kad se Vivijen rodila u banatskom seocetu kiša je prestala da pada i naraslo je veliko brdo. Prvog dana nakon poroda njena majka je izašla da udahne zraka i ugledala proplanak. Čitavog života sanjala je o proplancima na kojima bere majčinu dušicu. Popela se na brdo i nikad se više nije vratila. U potragu za njom pošao je njen muž. Očevici su se kleli da su ga vidjeli kad je nogom kročio na brdo a ušao u stari gusarski brod. Vivijan je drugog dana svog života već imala dvadeset godina, govorila ilirski  i imala crni povez preko oka. Narastao joj je onog dana kad je cijelo selo, ne mogavši podnijeti neriješenu zagonetku, krenulo u potragu za njenim roditeljima. Nisu se vratili, naravno. Tako da joj je ostala samo baba Mirinda koja je direktni potomak one Mirinde o kojoj se pripovijedalo da je Panonskim morem operisala kao glavna gusarica. Tad, kad joj je gusar Rujo sa svojim piratima preoteo vlast, bacili su je u more ne znajući da ima menstruaciju i da nosi uloške Always. A šta Always može to svi znamo, tako da vam nije teško povjerovati u ovo što pripovijedam. I! - nestalo je Panonsko more. Mirindini potomci svi su se zvali Mirinda bez obzira na spol. Treba ovdje napomenuti da se Mirinda zvao brod gusarice Mirinde, e sad ko je prvio ponio to slavno ime, ona ili brod, nije ni važno. Važno je reći da je Vivijenina majka Mirinda odlučila da prekine tu tradiciju staru više od dvjesto hiljada godina i svom djetetu dala drugo ime. Bilo kako bilo, Vivijan ostade sama u selu jer je baba Mirinda upravo umrla. Sahranila ju je nadomak brda i krenula za Sarajevo da se uda. Kada bi bila pored kakve vode, zaplivala bi jednom rukom a drugom na ramenu nosila čamac, a kada bi bila na kopnu, sjela bi u čamac i veslala. Ja nisam sklona da povjerujem da je baš na ovaj način došla do Sarajeva, ali tetka Ilonka je pričala da je baš bila na Romaniji kad je ugledala ženu u čamcu koja vesla cestom, a cesta se pod veslima razgrće, gluho bilo, baš k'o voda. I kaže da je bila zlatokosa, raspletene kose, lijepa poput morske vile. Nije tetka Ilonka nikad vidjela morsku vilu, ali opet neko ko jeste, pričao joj. Vivijan je svratila do bačvara da mu proda i čamac i vesla, od nečeg se valjalo živjet. Bačvar se raspametio kad ju je ugledao i rekao: Budi moja. Vivijen ga je ogrnula svojom zlatnom kosom i rodila mu dijete. Dali su joj ime Mirinda. Prve noći nakon poroda je usnila san u kojem je jasno u 3D formatu vidjela svoje brdo iz banatskog sela. Bio je to u stvari brod koji je isplivao, prekriven zemljom i travom. A na palubi Mirinda i  Rujo s bebom, gledaju u pučinu koja se otvorila prema njima. Uzeli su se za ruke i zakoračili na drugu stranu obzora. A za njima cijelo selo.  

Decenijama kasnije u ruci sam, kao privremeni poklon ludo zaljubljenog muškarca, držala zlatni lančić na čijem je privjesku bilo izvezeno ime Vivijen. Pitala sam ko je Vivijen?! Rekao je – ona je bila moja baka. A on je bio običan sarajevski mladić koji ništa nije znao o svom porijeklu, ali ga je nosio u očima. Prije nego je baka odlučila da ode – rekao je - poklonila mi je taj lančić, a potom je sama sebi iščupala jednu vlas kose i nestala. Ja ga sad poklanjam tebi. Stavila sam lančić oko vrata i te noći sanjala ovaj san. Znam sve o njima, a njemu se ni imena ne mogu sjetiti.  

I.je pisao pjesme zelenkaste boje kao bolnički zidovi, a njegovo lice imalo odraz Krležine Barake 5b. Bio je spreman na smrt onoliko koliko je trebalo da u meni izazove grižnju savjesti. Šta ako se stvarno ubije? Nosila sam živog I. na savjesti kao da je mrtav. On nije prestajao da se ubija. A ja nisam prestajala da ga uvjeravam u ogavnost moje blistave pojave. I što sam ga više uvjeravala, to se on više samoubijao. Jednog dana izašli smo iz kafane, jedne od onih s kariranim stolnjacima i vonjom rakijske otadžbine, kad je na rastanku opet žalopojni narikavac rekao da će se ubiti. Potrošila sam sav milosrdni kredit, a bog mi je svjedok da imam prag tolerancije viši od Burj Dubaija. Mirno sam mu poručila da ode lijepo, mirno i dostojanstveno, u pičku materinu i nek' se konačno već ubije. I otišla. Prošla je godina, počeo je rat. Nazvao me još jednom sa Grbavice da se valjda oprosti, jer su pravi pravcati četnici k'o iz filmova zaposjeli njegovu zgradu. Dok je izgovarao riječi da će ga možda ubiti, tonom mi je govorio – a možda ne bi to uradili ako bi ti možda htjela da se guziš samnom (kao prva stepenica do njegove vječne sreće) ili da me spasiš i zoveš svojoj kući privremeno ili zauvijek. Avaj!  Rekla sam: Pa bježi odatle budalo. Uporno je htio da me grize savjest i da patim zbog njegove smrti. Vidjeli smo se poslije rata. Rekla sam mu zdravo i pomislila – e moj I. baš ti se ne da. I nikad ga se neću riješiti jer mi je poklonio pjesmu koja mi imponuje, samopotvrđuje, kuje u zvijezde, u kojoj sam neprikosnoveni vladar, kralj car i šah. U kojoj sam otjelotvorenje slobode...I koja završava stihovima ...i da umrem na usnama tvojim procvalim B.

Imam onaj bedž 100 godina žena. - kaže pipajući mjesto ispod jakne.
Aha. Znaš li šta to znači? - pitam, spremna da informišem dijete malo više.
Znam nešto, da se žene bore za prava 100 godina, pa onda Klara što se borila... Eeeee! - eno ga Beba Kid's!!! - viknu nestrpljivo.
Jel' tebe zanimaju ljudska prava il' Beba Kids?!?

Jupiter se igrao zvjezdicama u svemirskom dvorištu,  kad je naišla Venera.  Dobra k’o grom. Jupiter zviznu za Venerom što se ne bi baš svaki dječak iz Kosmosa usudio. Neko bi rekao Jupiter ima tatu na položaju, pa tako ima i malo više muda. Međutim, nije bilo to. Hladan ga znoj obli, eruptiraše neznani vulkani,  glava k’o lava. Ugledavši sina, znao je šta ga je snašlo. Tabu je napao njegove organe i mišiće. Zato tata Mars istrča iz kuće i takvu mu šljagu spuca, da su mu se sve one zvijezde narojile oko glave. Sram te bilo, šta će reć’ čika Saturn, a da ne pričam o onim babama asteroidima (vidi sliku) il ne daj bože patuljasta Erida da te vidi sa Zemljom bi te sastavila.  I dok je Jupiter dolazio sebi, pipajući bolno mjesto, Mars se, naime, nezaustavljivo pretvarao u biće sa druge planete.  Sluđenim pogledom pijanog mornara  pratio je Veneru, a sva mu je sila brodskih topova gruvala u glavi. Znao je da podnosi žrtvu za sina. Gubeći razum dvoznačajno je viknuo za njom: “ Ma nabijem i tebe i  brijeg ti!"

Venera  stade, okrenu se usporenim snimkom, kosa svježe wash and go oprana zaleprša  duž mliječne staze.  Ona stade. On se sledi.  Pogleda ga očima gutačice plamena.  On nju pogleda očima plišanog tuljana i poče se topiti. Dok ona dođe do njega, njega više nije bilo. Pred njenim nogama stajala je lokva.  U sunčevom sistemu zavlada panika. Zakazali su veliki svemirski  G 8 + - beskonačno sastanak na kojoj je bila samo jedna tačka dnevnog reda:  Analiza uzorka Marsove lokve.  Najsnažniji među njima je podlegao i niko se nije usudio izdati potjernicu za Venerom. Venera je bila prerušena u Sunce, zaključili su nakon višednevnih labaratorijskih analiza i rasprave.  To je bilo jedino razumno objašnjenje. Sumnjali su na to da je Mars išao u Rezervoar Kometa i da je tamo pokupio neki virus.  "Nikad nije dao ni reći ni pomisliti" reče komšija i član tog visokog kosmičkog tijela Merkur, "ali svi smo mi manje više Komete.* I ne razumijem zašto i čemu ovo miliongodišnje opiranje". Njemu su sudili kasnije za verbalni delikt, ali to je neka druga priča.

Od tad pa do dana današnjeg izraz Marsova lokva upotrebljava se za one sluđene strašću i ljubavlju. Kaže: Stao Stojan u Marsovu lokvu.

*Komete su grudve leda i prašine koje kad se približe Suncu počinju da se tope.

Čovjek kad pređe doba čuđenja počinje da se sužava i postaje mali.
(Jednom, ne tako davno, napisala sam pjesmicu o malom čuđaču.)

U malom svijetu velikih čuda

Noge su naprijed, a glava je svuda.

U male je oči velik pogled stao.

Trč'o, gled'o, skak'o i onda je pao.

A ta čuda baš su svuda!

Gore nebo, lijevo pas,

Desno izlog, dole tras!!!

Baš je svaka lokva važna

Bum, tras, pljus, pljas!

A u čudu malom veliki je svijet!

Šta to male oči tako vel'ko vide?

Tamo u parku jedan mali cvijet...

Tome čudu čuđač mali ide.

Drvo, zgrada, ptica, sijalica,

Česma, golub, i kuca i maca.

Auto, motor, fontana i klupa,

Blato, kamen, baloni i rupa.

Dubravka Ugrešić: "Država bi trebala biti neka vrsta servisa koja omogućava svim svojim građanima pristojan život. Za obavljanje tog serviserskog posla građani plaćaju porez. Jedino što mogu primijetiti da su naši serviseri totalno nekompetentni. To je kao da umjesto pravog vodoinstalatera pipe u vašoj kući popravlja totalni amater, koji kao svoju jedinu kvalifikaciju ističe svoju ljubav prema pipama. Od vas se očekuje da tu njegovu ljubav bogato honorirate, a u kući je poplava. Alternativnog servisa nema. Osim da se iselite iz kuće, što, naravno, nije lako. Tako građani postaju taoci svojih amatera. Što više, udobrovoljavaju ih kuhanjem kavice i otvaranjem boca piva."